Ruta Tannenbaum by Miljenko Jergović

Ruta Tannenbaum Reviews

• 
  Vanja Šušnjar Čanković

  Evo samo dvije kratke impresije zasad. Dok sam čitala Dvore od oraha pitala sam se kako ikome pored Jergovića uopšte padne na pamet da piše. Nakon Rute mi tek nije jasno. Pa da je samo nju napisao zaslužio je Nobelovu nagradu. Eto.
  
  Ruta Tannenbaum je priča o djevojčici jevrejskog porijekla Lei Dajč, najmlađoj glumici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, čudu od djeteta, hrvatskoj Širli Templ i Ani Frank koja je svoju uspješnu karijeru završila u Aušvicu. Teška i potresna priča puna ironije svojstvene samo Jergoviću, a opet nekako, uprkos stravičnoj tematici koju obrađuje, prelijepa. Ne znam to objasniti. Jergović umije u ljudima probuditi prijatne emocije, one duboke, najljudskije. Nemam adekvatnih riječi kojima bih objasnila raskoš njegovog talenta, širinu njegove perspektive, dubinu zapažanja, intenzitet emocija koje pokrene,..
  
  Snažan i veoma važan roman, moglo bi se čak reći i vječito aktuelan, nažalost. Ne znam (nisam toliko toga čitala) i ne vjerujem da je iko dosad u književnosti na ovakav način obradio stvarne nacističke strahote. Jergović svojim književnim likovima od kojih su neki, kako kaže, samo to, dakle književni, a drugi stvarni, daje stvarne osobine. Savršeno ih portretira, baš kao ljude od krvi i mesa, sa svim svojim vrlinama i mračnim tajnama, sa svim svojim ljudskim slabostima, vrlo vjerodostojno i autentično. Stvarno sam fascinirana kako neko piše tako kvalitetno o zastrašujućim istorijskim činjenicama, besprekorno, izvanredno, čarobno! Ako trebate pročitati samo jednu knjigu o užasima holokausta, neka to bude ova jer istinsko saosjećanje može probuditi samo jedna ovakva priča, nikako neka koja ljude svede na brojeve i prikaže potpuno crno-bijele. Ovo je knjiga koja će zauzeti posebno mjesto na vašim policama. Ono počasno.
  
  "Branko Mikoci naježio se kada su ga pogledale oči Rute Tannenbaum. Bile su to najveće oči koje je on u životu sreo i djelovale su pametnije i starije, ne samo od tog šestogodišnjeg djeteta nego i od svih ljudi koji su se našli u dvorani za baletne probe... U tim starim i pametnim dječjim očima Mikoci je našao ono što je uzalud tražio od svojih glumica kada bi im govorio da ne mlataraju rukama, jer to nije gluma nego težak oblik neurastenije, kakvome je mjesto u Stenjevcu a ne u Hrvatskome narodnom kazalištu..."
  
  "Sve važno što čovjek o sebi može reći, svaka istina o njemu koja biva izrečena u tišini, kazuje se očima. A glumci koji ne igraju očima, nego se krevelje, mlataraju rukama i topoću po sceni, vjerovatno jesu najmnogobrojniji i publici najrazumljiviji, jer su joj i najsličniji, ali oni, zapravo, i nisu pravi glumci nego su žongleri, koji ne znaju čak ni žonglirati, i deklamatori, koji nikada nijedan tekst nisu u stanju uvjerljivo izgovoriti jer sve što govore, oni govore poput Čehinja po opatijskim i dubrovačkim plažama, koje se sunčanim naočalama ne brane od sunca nego sakrivaju svoje sitne i pohlepne svinjske očice koje, kao i oči većine naših glumaca, uspijevaju dočarati samo jedno duševno stanje: blagu predjesenju tupost raskvašene slavenske duše.
  A ta ga je djevojčica gledala na stotinu načina koje je on mogao prepoznati, i još na najmanje toliko načina koji su mu nepoznati, ali zbog kojih kazalište i postoji. Da nije očiju, predstave bi se igrale u mraku."
• 
  Jelena

  Miljenko Jergović jedan je od malobrojnih pisaca čijom sam ja naracijom opčinjena od prve do poslednje rečenice. Isto važi i u ovom slučaju, s tim što se „Ruta Tannenbaum“ donekle razlikuje od drugih Jergovićevih dela.
  
  Priča o zagrebačkoj glumačkoj senzaciji i (jevrejskom) čudu od deteta u godinama između dva svetska rata i u osvit holokausta uz sve digresije i izlete, kojih svakako da ima, iznenađujuće je linearna. A Ruta u njoj jeste paradigma, ali nije od trajnog značaja (što je i snažna paralela sa njenom pozicijom u pozorišnom svetu). Najintrigantniji likovi su njen deda, prvi sused i otac, dok je glavni lik po svoj prilici cela zagrebačka međuratna čaršija kao jedno veliko kolektivno biće.
  
  Nailazi se tu i na očekivanu malograđanštinu i na licemerje samoproklamovanih viših krugova i na otuđenost i supkulturu svojstvene svakoj metropoli. (Pretpostavljam da je pitanje ličnog tumačenja da li je ta slika mizantropska ili realistična.) Paradoksalno je da je najupečatljivije ono čega nema: nema ama baš nikakvog sentimenta ili patosa. Od protagonista koji se izdvajaju kao individue primetno je da niti su likovi stradalih Jevreja naročito plemeniti niti su likovi kolaboracionista naročito zli. Zajedničko im je da su naprosto samo ljudi, pa su samim ti i saosećajni i nadobudni i priprosti i zbunjeni i uplašeni i slabi i privrženi. Ali svakako nisu besprekorna uzvišena bića i nisu zveri iz hobija. Ljudi su. I zato ni ovo nije priča o nekakvom nepojmljivom i apstraktnom zlu, već o tome šta ljudi čine ljudima. I priča o tome kako se menjaju (ili menjamo?), jer je dinamični kroki o tome kako pristojan i namučen pripadnik radničke klase postaje krvolok među najjačim utiscima u romanu.
  
  Prve dve trećine romana posvećenu su gradnji likova i atmosfere, pa mi se činilo da je tok tu usporeniji i katkad mi je nedostajalo Jergovićevo karakteristično poentiranje. Dinamika začinjena ironijom i gorčinom dolazi pred kraj, negde sa invazijom na Poljsku (evo čak i formalne ironije). Zato početak priče nudi skoro lirske paralelizme, dok se, kako se približavamo uspostavljanju nacističkog režima i početku rata, formira veoma osoben „nacionalsocijalistički ključ“ u kom se opažanja i događaji iz sasvim drugog konteksta fino projektuju na navirući fašizam i stvaraju anticipaciju koju likovi ne prepoznaju, a čitaocu je krajnje crna i očigledna.
  
• 
  Ena u zemlji knjiga

  Jergović je radnju ovog romana smjestio u Zagreb, godine prije dolaska II Svjetskog rata. Na kraju romana pronalazimo podatak da je autor ustvari htio napisati biografiju Lee Deutsch, Jevrejke koja je sa svega 16 godina odvedena u logor. Ona je u svom kratkom životu proglašena čudom od djeteta i ostvarila zavidnu glumačku karijeru u Zagrebu zbog čega je proglašena i hrvatskom Shirley Temple. Ruta ipak nije Lea kako to autor napominje, njeni roditelji nemaju nikakvu sličnost sa njenim književnim roditeljima, ali ipak pronalazimo neke podudarnosti. U romanu se pojavljuju neke stvarne ličnosti, neke su, naravno, fiktivne, citiraju se tadašnje novine, te pratimo atmosferu pred dolazak II Svjetskog rata sve do konačnog stvaranja NDH i početka odvođenja Jevreja.
  U fokusu su dvije porodice, Ruta, njeni otac, majka i djed, te porodica iz susjedstva. Jedina zamjerka romanu je srednji dio koji ima previše bespotrebnih opisa i detalja, ali prvi i posljednji dio su stvarno izvrsni i čitalac naposlijetku ne može, a da se ne suosjeća sa Rutinom sudbinom i pita se šta bi bilo da je ona, ustvari Lea Deutsch, preživjela? Da li bi nastavila svoju karijeru izvrsne glumice, da li bi i danas bila živa... Isto tako čitalac ne može, a da se ne suosjeća sa građanima koje je sistem u II Svjetskom ratu mučki terorizirao i ponižavao.
• 
  aLena

  Ruta Tannenbaum je Jergovićev prvi roman koji je u potpunosti udaljen od Bosne. On obrađuje veliku i uvijek traumatičnu tematiku: sudbinu Jevreja u doba Drugog svjetskog rata i Nezavisne Države Hrvatske (NDH). „Ruta“ je izazvala neslaganja i brojne komentare u kojima Jergoviću zamjeraju nepoznavanje predratnog Zagreba, pa čak i mržnju prema gradu i njegovim stanovnicima. Izgleda da je Jergović ovim romanom naljutio cijeli Zagreb, ako ne i cijelu Hrvatsku, uključujući i neke Židove.
  
  Kao i uvijek kada se piše o „škakljivim“ temama, posebno onima koje autor crpi iz historijskih izvora, dolazi do sporova u intelektualnim krugovima. Jergović možda jeste naš najprevođeniji autor i jedan od najboljih pisaca mlađe generacije, ali zbog tematike koju obrađuje u svojim djelima u posljednje vrijeme, on često dolazi u sukobe sa okolinom koja mu automatski spočitava i kvalitet.
  
  U ovom djelu Jergović se više nego ikada prije odmakao od umnogome sebi svojstvene sentimentalnosti i samo je daleki posmatrač.
  
  Nema ovdje crnog ili bijelog, odvratnog ili simpatičnog lika. Na stranicama „Rute Tannenbaum“ nema heroja na kakve smo navikli u knjigama sa ovakvom tematikom. Čak je i sama protagonistkinja antiheroina, jedna razmažena i ohola djevojčica koja često manipulira ljudima oko sebe kako bi dobila ono što želi.
  
  Na ovaj način autor želi pokazati da žrtve nacističkog užasa nisu samo nevine žrtve kakvima su često predstavljani kroz historiju. I oni su, naime, samo ljudi. Neki su bili dobri, neki zlobni i proračunati. Kao što ni krvnik ne mora nužno biti loš. Na nesreću, nekad nam ideologije jednostavno bivaju nametnute, bez da nas iko pita želimo li ih, kao što se desilo i nama u bivšoj Jugoslaviji 90-ih godina prošlog vijeka.
  
  Roman Ruta Tannenbaum nije tek puko prikazivanje događaja u predratnom Zagrebu, iako je sam grad u ovom romanu predstavljen kao krležijanska provincija puna mediokriteta koji po svaku cijenu prate modu, čak i kada je novi trend — nasilje.
  
  Jergović, tačnije lirski subjekt, u ovom romanu posmatra, ne miješa se i ne sudi. Njegova osnovna preokupacija je da nam kaže „šta“, nikako „zašto“. On samo jasno i glasno analizira mentalitet gomile neposredno i u vrijeme katastrofe.
  
  Ruta Tannenbaum je roman o jednom društvu koje ne razmišlja, već slijepo slijedi nametnute ideale, a ideologija uvijek guta malog čovjeka. Možda je roman podigao toliko prašine u komšiluku upravo zbog činjenice da nije prvi put da se ovakva kritika prošlosti pretvori u prikaz budućnosti, samo ako nismo dovoljno pažljivi.
  
• 
  Amabilis

  Ruta Tannenbaum je lik nastao inspiriran životom mlade glumice "zagrebačke Shirley Temple", Lee Duetsch, koja je podijelila tragičnu manjinsku sudbinu židovskog naroda Europe 40tih godina prošlog stoljeća. U ovom romanu dominantni su opisi društvenih odnosa, atmosfera kod ljudi pred 2.svjetski rat u Zagrebu. Jergović je puno maštovitiji kada pripovijeda o Bosni.
• 
  Lidija

  Ne. Jednostavno ne.
  (P. S. Ovime sam dala još jednu priliku Miljenku Jergoviću, no to mi je - i ako čovjek nikad ne bi smio reći nešto tako sigurno - i zadnja njegova knjiga. Nemam živaca za njegova petljanja.)
• 
  Jovana

  Sve do pred sam kraj čitanja ovog Jergovićevog romana (inspirisanog životom Lee Dajč, jevrejske devojčice koja se proslavila kao glumica u međuratnom Zagrebu, a potom doživela sudbinu većine Jevreja u Drugom svetskom ratu) nisam bila sasvim sigurna šta da mislim. Ponajmanje je ovo bila priča o životu Rute Tannenbaum, Leine književne inkranacije. Umesto priče o devojčici vanserijskog talenta, stranicu za stranicom slagala se slika ondašnjeg Zagreba, kao i Kraljevine uopšte, sačinjena od portreta malih ljudi, naizgled nebitnih događaja i legendi, ne nužno direktno povezanih sa junakinjom iz naslova. A onda, nakon što sam zatvorila i poslednju stranu, shvatila sam da priču o Ruti (i Lei, mada njih dve ne treba izjednačavati) nije trebalo pričati ni na koji drugi način, jer te priče ne bi ni bilo bez svih tih malih, beznačajnih ljudi i umišljenih veličina, koji u zlo koje je bukvalno gutalo i malu decu, ili nisu verovali, ili su pred njim ćutali (neki se njime i okoristivši). Jedino na taj način ispričana, priča o Ruti je kompletna i smislena, a time i gorča i potresnija.
• 
  César Carranza

  Cuantas historias se pierden, la guerra se lleva mucho, cosas que son importantes, es grato leer cosas como esta libre version de la historia de una niña, Lea Deutsch, se le bautiza con el nombre de Ruta Tannenbaum, la historia de su familia, de como se vivia el miedo a salir, es un libro muu bueno, sin ser demasiado explicito, como sucede en muchas ocasiones en libros de la guerra mundial, te llena de interes por saber como era la verdadera genio, lastima que no existe mucho material para hacwrse de mas idea de ella, sin embargo este libro te lleva a las circunstancias y el desarrollo de una Croacia opresora.
• 
  Sara Cantoni

  Una bella scoperta: mi aspettavo una biografia e ho invece trovato un volume ricco di informazioni e spunti di riflessione su aspetti della storia balcanica che non conoscevo.
  Jergovic ha una penna scorrevolissima ma al tempo stesso estremamente pungente, che non fa sconti e mette a nudo la realtà croata degli anni '40 in maniera lucida e cristallina.
  La storia di Ruta Tannenbaum, la Shirley Temple dei Balcani, liberamente ispirata a quella della realmente esistita Lea Deutsch è un escamotage letterario per raccontare invece la Croazia nei suoi vari strati sociali, culturali ed etnici alla vigilia dell'arrivo del nazionalsocialismo.
  Un incredibile mosaico composto dalle voci di vari protagonisti che, ognuno con il proprio tassello, contribuiscono a dare l'idea completa dei mutamenti sociali e culturali che hanno investito la Croazia negli anni '40.
  
• 
  Dobrila Bozic Novak

  Nakon 50 stranica htjela sam odustati. Depresivan roman s bolesnim likovima. Bolesno vrijeme radnje. Ali kad malo bolje razmislim za određene manjine u Hrvatskoj ni danas nije puno bolje. Jedina osoba koja mi se činila normalnom na kraju romana postaje ustaša i ubojica. Gubi li Jergović vjeru i povjerenje u ljude?
• 
  Tamara (shales.daughter)

  Da se ne zaboravi. I da se ne ponovi. Opet i opet treba pisati knjige sa ovom tematikom, jer zaboravan je ovaj naš ljudski soj, pa nas valja podsetiti za kakve smo svireposti i zlocine sposobni.
  Predratni Zagreb oživeo je u Jergovicevim opisima, u ducanima, kafanama, pozorištu, na ulicama, parkovima, u govoru, na licima i usnama njegovih stanovnika. Zagrepcani, poput Džojsovih Dablinaca, udišu život ovom romanu. Tako sam uživala čitajući stranice u kojima je grad protagonista, zamisljajuci ta stara vremena.
  Taj pomalo sentimentalno opisani stari Zagreb iznedrio je jednu neobičnu devojčicu, vragolastu pametnicu, veliku umetnicu, vrsnu glumicu. Jevrejku Ritu Tanenbaum.
  Šta se desilo sa jačanjem ustaškog pokreta u Hrvatskoj i izbijanjem rata, opisace Jergovic na jedan tako bolan i tužan način, da se postidiš što pripadaš istom tom ljudskom rodu koji je nemilosrdno ubijao nedužne.
  Ovo je, inače, prva Jergoviceva knjiga koju sam procitala, i koliko su mi ga hvalili, valjda sam očekivala da me jednostavno obori s nogu. Nije, ali sudbina Rute Tanenbaum me je duboko pogodila i vraća mi se u misli, nemoguće je ne razmišljati o knjizi dugo posle završetka čitanja.
  Čekam da čitam sledeću, i nadam se još boljem. Očekujem Andrića 21. veka.
• 
  Tadzio Koelb

  From my review in the TLS:
  
  Ruta Tannenbaum is a novel about a Jewish Croatian child actress (her compatriots compare her to Shirley Temple) who is murdered in the Holocaust. Her death, told in a prologue before readers know anything else about her, takes the form of a folk tale about “a princess”. This princess has almost achieved invisibility, but the continued presence of her right foot leads to her capture. Hoping she will be taken to India, she is instead put on a cattle car to Poland. We are asked to consider “how presumptuous that princess was!”
  
  Although the rest of Ruta Tannenbaum largely avoids the fantastic, it nevertheless retains many of the narrative qualities of a folk story. This is apparently intentional: author Miljenko Jergović recounts a good deal of “folklore” (some of it probably of his own invention) during the course of the book. He also mimics its cyclical language, often repeating about Ruta’s father Moni, for example, that “God put more saffron in a pauper’s porridge than brains in your head!”
  
  The first two thirds of the book are broad social satire. It seems that like Swift, Jergović harbours ill feelings towards “that animal called man”, and so Moni, his wife Ivka, their neighbours, co-workers, and families are all mercilessly dissected for their pretensions. Readers will have a hard time finding likable characters on whom to focus: there is no Charles Swann to represent what could be, and no sensitive Marcel to appreciate his sacrifice. To show how far the rot of self-deception has spread, Ruta Tannenbaum pursues a series of digressions that lead the reader through Zagreb society and various family histories, across the theatrical world, out into the Jewish Diaspora, and elsewhere. Returning regularly but only at intervals to the central story of Ruta, the novel evolves slowly. Even Ruta’s sudden rise to fame as an actress affects the intensity but not the nature of the tale.
  
  Only the war will do that. The arrival of the war is a terrible inevitability “hinted” at rather archly throughout, as when Moni says of his father-in-law, “he’s got it into his head that the new German chancellor, Mr. Hitler, might do something to us. As if here were a lion from Maksimir Park that had been let out of its cage to walk to Jelačić Square, or maybe a lunatic from the Stenjevec sanatorium, a rapist and ax-murderer, and not a fine gentleman”. The signs loom ever larger, but people are too self-involved to take any notice, and it is soon apparent to the reader that sad fates – to become murderers against their will, or to be murdered – will overtake them all.
  
  Ironically, however, it is war that at last gives Jergović’s characters the motivations they needed to appear human. Concerned suddenly with survival rather than social status, Ruta’s family take on a new solidity. Their actions have meaning and consequence, and impose linearity on a narrative that had previously felt inescapably circular.
  
  Folk tales come with morals, and in this case it would seem to be that we are really just so many sleepy automata waiting for the wakeful blow of confrontation to be our true selves. It is a deeply pessimistic view of the world, and one that is made harder to enjoy in light of the uncertain value of caricaturing so violently a long-dissolved social order. It’s a bit like emailing death-threats to Pitt the Elder.
  
  Although the publicity materials for the book stress the inspiration of a “real-life figure” (true Holocaust stories these days are publishing gold), the author’s afterword insists that Ruta Tannenbaum is not about the Jewish child actress Lea Deutsch, once famous in Croatia, and that aside from living on the same street, his Ruta and the historical Lea have little in common. Readers will presumably hope that is true, and that some of Lea’s peacetime life was filled with the authenticity Jergović’s characters experience only in the dark night of war.
  
• 
  Ruža Perunović

  Tragajući za romanima na temu progona Jevreja, ponovo sam došla do оve Jergovićeve odlične knjige. Danas mi je najveći utisak taj što se iz svake rečenice vidi duboko saosećanje i iskreno, široko razumevanje cele situacije. Pisac prikazuje šarolikost Zagrebačke sredine, multietničkи saživot, sudare kultura, ali i uštogljeno, čkiljasto, licemerno zagrebačko građanstvo koje odlikuje nedostatak solidarnosti i lako širenje mržnje. Istovremeno zapažamo i njihovu naivnost, nepristajanje na zlo, verovanje u čovečnost, nepoverenje u zloslutne priče o istrebljenju Jevreja. Naročito mi je bilo interesantno to što Jergović, kao i Aleksandar Tišma prikazuje profil dželata, egzekutora, onog dobrog komšije koji se odjednom preokrenuo u tiranina. Kako je Rada Jada, siroti mašinovođa iz suterena odjednom postao koljač... Kako je u ustaškim zvertvima prepoznao svoju šansu i osetio se konačno važnim...
• 
  Marika Salvatori

  Videorecensione:
  https://youtu.be/P5KJfgz1p1E
• 
  Norman Weiss

  Gerade einmal 21 Jahre umfaßt der zeitliche Rahmen dieses Buches, das einsetzt, als Salomon Tannenbaum im Jahr 1920 den Gasthof „Zum österreichischen Kaiser“ betritt und sich nicht offensiv genug zum neuen Königreich Jugoslawien bekennt. Es endet an jenem Tag im März 1941, als Geheimpolizisten des mittlerweile faschistischen Kroatien seine Tochter Ruth abführen.
  Der Roman greift aber immer wieder weit zurück in die wechselvolle Geschichte des Landes mit den mächtigen Nachbarn Ungarn, Österreich, Serbien, dem Osmanischen Reich und Italien. Für diese Jahrhunderte wie auch für die bewegte Zwischenkriegszeit gilt, daß die Menschen ihr Leben leben müssen und wollen: Heiraten und Kinder bekommen, Geschäfte machen und zur Arbeit gehen, essen und trinken, Geschichten erzählen, Gotteshäuser aufsuchen und Feste feiern. Da ist es beinahe egal, welcher Kaiser oder König in seiner fernen Hauptstadt das Sagen hat.
  Das unbedingt empfehlenswerte Buch ist stark erzählt, es hat eine sehr gute Geschichte.
  Mehr auf meinem Blog "Notizhefte":
  https://notizhefte.com/2020/07/02/rut...
• 
  Piotr

  Wielka książka, niezwykła historia. Niebywałą rzecz zrobił MJ sięgając do losów Lei Deutsch, i w tak niewiarygodnie je przetwarzając.
  Kreśląc przy okazji naprawdę niezwykły portret Zagrzebia i jego mieszkańców (Ileż tu jest kapitalnych postaci! ) tych parszywych czasów.
  Że nie minionych - o tym też pisał.
  
  A tutaj znalazłem krótki biogram Lei - zobaczcie te zdjęcia, przeczytajcie te historie…
  
  https://6millionfaces.weebly.com/
• 
  Vlasta

  Beautiful. And sad.
• 
  Iva

  Jergović je majstor naracije i pisanja između redaka.
• 
  Simon Popek

  3,0 ⭐️
• 
  Tatyana Naumova

  Все не так и не то
• 
  Susan

  One of the few books (apparently) about Jews in Croatia both before and at beginning of WW II. Jewish girl with wonderful voice becomes "Croatian Shirley Temple." Is abandoned by her supporters and followers and allowed to be deported.
• 
  Andres Gonzalez Lopez

  Un libro exagerado, hábil y alejado de la triste historia que sirve de decorado.